Odakle da počnem? Za sve ove godine nakupilo se previše utisaka i sve to treba spakovati u tekst dovoljno dug da kažem sve što želim, a opet taman toliko kratak da letimični skrol po ekranu ne odbije čoveka koji se iz nekog razloga ovde zatekao. Za nekog ko izgovara i piše često bespotrebno duge rečenice – nemoguća misija; ipak, u životu sam se uhvatio u koštac sa tolikim izazovima, pa ću pokušati da se snađem i u ulozi blogoklepca. Vi sami prosudite u kojoj sam meri u tome uspeo.

Ovo je priča o meni i OrthoExpertu.

Srđana Živanovića upoznao sam jednog divnog dana u bašti lokalne picerije, ne sećam se tačno da li je bila 2017. ili 2016. godina. S obzirom da mi je u poslednjih nekoliko godina kompletan protok vremena u glavi spojen u jedan dug, kontinualni niz dana, naknadna provera foldera „Clients“ daje odgovor na moju dilemu: 2015! Iako datum kreiranja foldera ne laže, ipak ne mogu da poverujem da je toliko vremena prošlo! Takođe, „Clients“? Osećam da je već davno trebalo preseliti sve u „Friends“.

U svakom slučaju, tog dana pošao sam na sastanak sa doktorom, kaže zajednička drugarica (ahoy, Jovana <3) „specijalistom za rame i lakat“. Čast izuzecima, ali moj, rekao bih donekle opravdano stereotipni doživljaj prosečnog srpskog lekara, pripremio me za susret sa čovekom koji verovatno ne zna šta želi, ali u skladu sa polubožanskim statusom koji uživa u svojoj ustanovi, želi da mu sajt bude najlepši i najbrži i da pritom, kad potencijalnog pacijenta zaboli ruka, kuk, lakat ili stopalo, Google sam insistira da rešenje svih problema leži upravo u njegovoj ordinaciji, jer druge i ne postoje.

Ono što je usledilo ne mogu da opišem čak ni kao dijametralnu suprotnost, u našem jeziku jednostavno ne postoji adekvatan izraz. Ono što je usledilo, a na moje izuzetno zadovoljstvo traje i danas, bio je izuzetak reda veličine događaja koji iz temelja promeni vaša shvatanja o životu. Zaista ne znam kako da opišem čoveka, a da se to ne pretvori u hvalospev za koji će ljudi sigurno reći da je plaćen, da sam morao da ga napišem jer „sarađujete, a on je gazda“ ili da sam možda iz istog tog razloga to i sam poželeo da uradim. Istina je da Srđan Živanović sve hvalospeve zaslužuje, i to u podjednakoj meri kao čovek i kao vrhunski stručnjak.

Želeo bih samo da u ovom trenutku napomenem da OrthoExpert ne čini samo jedan čovek i da sam za sve ove godine upoznao mnogo kvalitetnih ljudi koji čine ili su činili tim – Mladena, Milicu, Milanu, Sanju i ostale, Jovanu na žalost znam pola života... Svi ti ljudi, svi do jednog, čine da se posao odvija tako volimo da ga radimo, a pritom ne doživljavamo kao posao, kao obavezu, već kao zadovoljstvo. Nikog od njih nisam sposoban da doživim kao običnog kolegu s posla. Nema nikakvog pritiska, a u tim okolnostima svi lako pružamo maksimum i rastemo u domenima u kojima nismo očekivali da uopšte ima prostora za tako nešto, profesionalno i ljudski. A Srđan Živanović je fluid koji sve to povezuje.

Na moju nesreću, tačnije sreću, došao sam u priliku da iz prve ruke, i to leve, posvedočim i o njegovim profesionalnim kompetencijama. Kao i svaki drugi posedovalac deteta, u jednom periodu života imao sam česte susrete sa hroničnom neispavanošću i beskonačnim nunanjem deteta koje bi, nakon što utone u san, nekoliko sekundi kasnije probudio zvuk sudara dve čestice prašine koje proizvoljno lete po sobi. Kako sam duži niz godina vežbao, iako sam dešnjak, nisam imao suviše problema da objekat od nekoliko kilograma držim i repetitivno ljuljkam levom rukom po nekoliko minuta do par sati. Tu i tamo javila bi se povremena bol u unutrašnjoj strani lakta, ali to sam pripisivao prostim upalama i uglavnom bi tona kojekakvih mazalica rešavala akutno stanje. Sve je, međutim, eskaliralo kada sam rešio da počnem da ponovo vežbam i na postojeće nunanja dodao još gomilu ponavljanja jednih te istih pokreta, ovog puta sa znatno većim težinama od dvogodišnjeg deteta.

Epilog? Kroz svega par nedelja, ono što je izgledalo kao obična upala pretvorilo se u golferski lakat. U tom trenutku već sam imao par godina iskustva sa web sajtom OrthoExpert i uspeo sam da sam sebi postavim dijagnozu. Pritom je intenzitet bola bio nivoa lightsaber kroz lakat – u prevodu, bilo kakav pokret podizanja tereta, a imam utisak čak i bilo kakvo stezanje šake, momentalno je iniciralo slanje impulsa od mozga do lakta koji je na silu potpuno opuštao ruku i otvarao šaku. To je bio jedini način da bol prestane. Leva ruka je bila faktički neupotrebljiva. Srećom, imao sam ortopedskog eksperta koji će mi svakako reći šta je najbolje za mene, jer to doktori rade, pretpostavio sam – odeš, sedneš u stolicu, doca pogleda i kaže ti šta je najbolje za tebe, ti prihvatiš terapiju jer kao laik i nemaš drugog izbora, to je to.

Autodijagnoza je bila tačna, ali sve ostalo što sam pretpostavio... čekalo me iznenađenje. S obzirom na intenzitet bola, očekivao sam da mi se uskoro zakaže operacija i ništa manje od toga. Umesto toga, popričali smo malo detaljnije na temu, malo dublje izanalizirali ono što sam već toliko puta video na sajtu, ali u suštini imao sam sve neophodne informacije. Ono što nisam znao, a što sam od tada čuo još toliko puta, jeste da se u 9 od 10 slučajeva, ortopedske „situacije“ mogu rešiti vežbama, uz određene adaptacije životnog stila i očekivanja. Iako mi nije bilo baš najjasnije kako čovek sa integrisanim vulkanom u laktu ikada ponovo može da počne da vežba, napokon sam dobio i „narodsko“ objašnjenje šta je blokada lakta, čemu služi, kako funkcioniše. Prihvatio sam da postoje i alternative uz blagu dozu neverice, ipak očekujući nož kao ultimativnu soluciju.

I onda, šok za pacijenta: „OK, šta bi ti?“

Kako to misliš, „šta bih ja?“. Ja bih ono što mi ti kažeš, ti si valjda neki orto ekspert, zar ne? I upravo u tom trenutku shvatio sam šta je to što, osim bez sumnje perfektnog poznavanja svakog molekula u ljudskim ekstremitetima, Srđan Živanović donosi iz Danske: drugačiji pristup, drugačiju filozofiju. Pacijent ima izbor.

Premotavši na brzinu čitav život kroz glavu, shvatio sam da za sve ove godine, iako na sreću nisam suviše puta bio kod lekara, zapravo nikada ranije nisam imao izbor. Na neki način, to za pacijente i nije loše, jer nas lišava moralne, zapravo bilo kakve odgovornosti, u slučaju da terapija krene naopako. „Šta ja znam, doca je tako rekao!“ Međutim, terapija itekako može da krene naopako, a onda verovato svako pomisli kako bi izabrao drugačiji put, da je samo bio svestan koje su moguće posledice – naravno, ukoliko bi mogućnost izbora uopšte postojala. U tom trenutku napokon sam zaista shvatio zašto je edukacija pacijenata o njihovom stanju jednako bitna koliko i edukacija lekara o načinima saniranja povrede i, uopšte, edukacija generalne populacije o problemima koje određene greške u treningu ili stilu života mogu da donesu sa godinama.

U tom trenutku imao sam sve pred sobom: znao sam sve o svojoj povredi, znao sam kako je verovatno nastala i kako sam je pogoršao, znao sam na koje načine može da se sanira. Stručnjak je sedeo preda mnom i čekao na moj izbor, pa da krenemo sa terapijom. Srđan Živanović me nekako „na kvarno“ uvukao u svoj čudni danski svet, a da nisam ni primetio.

„Paaa ništa, blokada i vežbe?“, polusigurno sam više pitao očekujući potvrdu nego što sam zaista napravio izbor (mada, naravno, radije bih ako mogu da se provučem bez testerisanja lakta). Bez imalo oklevanja, i ne pokazujući ni na jedan način da li preferira moj izbor, Srđan je izvadio špric i iglu i u roku od par minuta ultrazvučno navođena blokada se već baškarila po mom laktu. Kroz nekoliko dana bol u laktu je bila prošlost, ali bio sam svestan da je to samo početak puta: trebalo je ispoštovati protokol vežbanja. Iako nekome ko je ranije dizao velike težine vežbe na prvi pogled mogu da deluju kao da su lagane i beskorisne, nema preskakanja niti izvlačenja. Desetak minuta karakterističnih istezanja i vežbanja jednom u dva dana, pa makar trajalo i do kraja života, je premala, preniska cena koja se plaća spram štete koju sam mogao da nanesem sebi. Pritom, „provukao“ sam se sa jednom iglom i bez rezova koji uvek vuku sa sobom određene rizike.

Doneo sam pravu odluku.

---

Ovo je samo promil stvari o kojima bih mogao da pišem, jer razgovori sa Srđanom i, uopšte, čitavim OrthoExpert timom, u mnogo slučajeva su prevazišli granice jedne tako uske oblasti života kao što je ortopedija. Čitav tim je okupljen oko osnovne ideje da, pre svega, damo sve od sebe da budemo dobri i pošteni ljudi i pružimo pomoć kada smo u mogućnosti da to učinimo. Poštovanje ovog načela je jedina i najjača garancija da ćemo biti pošteni i u profesionalnoj sferi života, a uspeh i sve što uz to dolazi samo je puka posledica čvrstog utemeljenja te ideje u samu srž života.